Iran više od deceniju plaća cijenu sankcija, izolacije i statusa prijetnje u očima svijeta. Gdje Iran griješi ?

Gdje Iran griješi? Iran je više od decenije plaćao cijenu sankcija, izolacije i statusa prijetnje u očima svijeta. A na kraju nije dobio ono što mu je sve to trebalo donijeti: punu zaštitu države i odvraćanje neprijatelja.
Tu mnogi pogrešno čitaju moje objave. Ovo nije navijanje za Izrael. Ovo je objašnjenje kakvu je stratešku glupost Iran pravio godinama.

Iran je imao dva logična puta u kojem pravcu ići u zadnjih 10 godina:
Prvi je bio da brzo i agresivno ide do kraja ka nuklearnom oružju, kao Sjeverna Koreja. To bi skupo platio ekonomski (što se svakako desilo), ali bi dobio ono najvažnije: snažno odvraćanje. Kada imate atomsku bombu, više vas niko ne napada tako lako.

Drugi put bio je da od toga odustane, izvuče se iz režima sankcija, smanji pritisak sa Zapada i gradi jaku konvencionalnu vojsku i državni sigurnosni aparat. Dakle, manje nuklearne ambicije, a više stvarne vojne i obavještajne snage. Recimo kao Turska.

Iran nije uradio ni jedno ni drugo. Krenuo je najgorim mogućim putem.
Nije napravio bombu, nije se izvukao iz režima sankcija, nije prestao biti percipiran kao ozbiljna nuklearna prijetnja u svijetu. A uz to nije izgradio ni dovoljno jak ukupni sistem zaštite i odbrane države.
I tu ne mislim samo na rakete, dronove i protuzračnu odbranu.

Mislim i na elektronsko i signalno izviđanje, odnosno praćenje protivničkih elektronskih emisija i komunikacija, na ljudsku obavještajnu mrežu na terenu, na jak kontraobavještajni aparat, na zaštitu od infiltracije i sabotaža, na satelitsko i optičko izviđanje, na rano upozorenje i na sposobnost da na vrijeme vidiš šta ti protivnik sprema.

Drugim riječima, Iran nije izgradio ni puni nuklearni štit, ni puni vojno-obavještajni štit.
Zato je završio u najgoroj mogućoj poziciji.
Podvrgnut je sankcijama kao da je nuklearna sila, tretiran je kao nuklearna prijetnja. A nije imao ni nuklearno odvraćanje, ni dovoljno jak vojni i kontraobavještajni sistem da ozbiljno oteža i odvrati ovakav tip udara.

To je suština svega. Iran nije samo pokazao ozbiljne propuste u kontekstu samog rata. U zadnjih 10 godina je kontinuirano imao pogrešan pristup.
Nije izabrao ni nuklearnu bombu ni normalizaciju. Izabrao je najskuplju i najopasniju opciju. Ovo su realnosti i činjenice. Laskanje i navijanje za Iran mu neće pomoći da se odbrani. Prava analiza, utvrđivanje činjenica i propusta, te njihova ispravka jedino može pomoći.

Kada neko vidi sve tvoje propuste, greške, promašaje, a na to šuti i ne pokušava da ti ukaže na njih. Paralelno te bodri da se boriš, ratuješ, trpiš udarce od kojih ćeš se teško oporaviti. Takav ti nije “prijatelj” niti ti želi dobro. Ponekad gorka i teška istina pomogne čovjeku da se izvuče, popravi i na kraju spasi. Naš pristup prema Iranu je upravo takav.